Prihranjivanje pčelinjih zajednica i provjera količine hrane u košnici
Prihranjivanju pčelinje zajednice možemo pristupiti iz različitih aspekata. S jedne strane možemo razmatrati koji je razlog prihranjivanja pčelinje zajednice, a s druge strane način primjene i vrstu prihrane. Najbitnija, ključna procjena zaliha hrane je količina hrane s kojom pčelinja zajednica ulazi u zimu. Poznavanjem biologije pčelinje zajednice (potrošnja meda od listopada do veljače oko 1 kg/mjesečno), pravodobnim tretiranjem zajednice protiv varooze, uz mladu sparenu maticu (dob 1-2 godine), te ostavljanjem dovoljne količine hrane – zajednica bez poteškoća prezimljava. Višegodišnja statistika pčelarskih vaga na više različitih pčelinjaka potvrđuje da za kontinentalni dio RH pčelinja zajednica koja ulazi u zimu s preko 30 kg ukupne težine nema potrebe za intervencijom u smislu hrane sve do proljeća.
Kada govorimo o razlozima i potrebom za prihranu možemo navesti sljedeće:
– Kasno ljetna/jesenska prihrana (kolovoz/rujan) pčelinjih zajednica radi dopune hrane za zimu prilikom loših pašnih prilika
– Zimska prisilna prihrana (siječanj/veljača) – prislina intervencija radi spašavanja pčelinje zajednice od uginuća zbog gladi (kada je zajednica u potpunosti ostala bez hrane)
– Proljetna i poticajna prihrana (kraj veljače/ožujak) kada želimo potaknuti zajednicu na ubrzani proljetni razvoj
– Proljetna interventna prihrana (travanj/svibanj) uslijed dugih kišnih razdoblja kada pčelinja zajednica ima dnevne potrebe za većim količinama hrane bez mogućnosti pronalaska hrane u prirodi
– Sezonska poticajna prihrana kod uzgoja matica i proizvodnje matične mliječi
– Poticajna ljetna prihrana s ciljem poticanja matice na polaganje jajašaca kako ne bi došlo do smanjenja ili prekida legla
Kada govorimo o vrsti hrane koja se daje pčelinjoj zajednici najčešće je riječ o šećeru u raznim oblicima s određenim dodacima, a nešto rjeđe govorimo i o medu. Dodatci hrani za pčele (vitamini, minerali, proteini,…) imaju i različite namjene (uobičajeno jačanje vitalnosti zajednice ili imunomodularni učinci).
Oblik prihrane najčešće je šećerni sirup ili pogača.
Dobrim vođenjem pčelinjaka i dobrom pčelarskom praksom u mogućnosti smo prevenirati većinu nepotrebnog opterećenja pčelinjih zajednica prisilnim ili interventnim prihranama. Ostavljanjem dovoljnih količina meda u košnici i po potrebi „podmetanjem“ mednih okvira ispod pčelinjeg legla prilikom pripreme zajednice za zimu možemo zajednici osigurati više nego dovoljne zalihe hrane do prvih proljetnih unosa. Na taj način smanjujemo stres pčelinoj zajednici, te osiguravamo kvalitetno zimovanje i povećavamo proizvodnost pčelinjaka (ušteda vremena i novca koje bi utrošili na prihranu pčelinjih zajednica).
Svrha prihrane pčelinje zajednice pogačom prilikom uzgoja matica ili proizvodnje matične mliječi je simulacija unosa i tihe paše što poticajno utječe na pčelinju zajednicu, a maticu stimulira na pojačano polaganje jaja. U tom razdoblju (svibanj/lipanj), zajednica je uobičajeno u naponu snage, te troši oko 1/3 kg pogače/dnevno.
Kod poticajne ljetne prihrane podrazumijeva se srpanj/kolovoz/početak rujna. Svrha te prihrane je spriječiti smanjenje pčelinjeg legla i slabljenje zajednice u tom razdoblju, a svaki kilogram dodane pogače u pravilu je kilogram meda više za zimovanje zajednice. Naime pčele pogaču prvenstveno koriste kao hranu i jako malo ju skladište u stanice saća s medom. Paralelno s time ako se u prirodi pojavi nešto nektara on ostaje kao zimnica što je daleko kvalitetnija hrana od bilo koje druge koju pčelar može ponuditi pčelinjoj zajednici. Dakle pčele se djelomično hrane s pogačom, a u protuvrijednosti pogače uneseni nektar ostaje za zimnicu. U tom razdoblju zajednica prosječno uzima oko 1 kg pogače/tjedno.
Kod same prihrane zajednici se može dati i do tri kilograma pogače odjednom zbog ekonomičnosti (najčešća praksa je da se dodaje 1 ili 2 kg pogače odjednom).
Prihrana šećernim sirupom uobičajeno se radi u kolovozu i rujnu za poticanje razvoja zimskih pčela.
Šećerni sirup: šećer : voda = 1,5 ili 2 : 1
Količina šećernog sirupa za jedno davanje iznosi 0,5 do 1,5 L, a ovisno o stanju zaliha hrane u košnici. Za jesensku prihranu po pčelinjoj zajednici daje se 4 do 8 kg šećera.
Primjer iz prakse: pogaču dodajemo krajem srpnja i dva do tri puta tijekom kolovoza te po potrebi i početkom rujna. Na taj način tijekom navedenog razdoblja pčelinja zajednica si može još dodatno osigurati i preko 10 kg meda (uz med koji bi prikupila i bez naše intervencije) za zimovanje što je u konačnici više nego dovoljno za kvalitetno prezimljavanje.
Primjer iz prakse: „Osobno preferiram šećernu pogaču u odnosu na šećerni sirup ili med. Za med smatram da je preskup i potencijalno opasan u smislu prijenosa uzročnika spora uzročnika američke gnjiloće. Ostaju pogače koje prvenstveno koristim za potrebe poticajnog razvoja zajednice. Neke od zamjerki šećernom sirupu: opasnost od izazivanja grabeži ako se prolije izvan košnice u bespašnom razdoblju, vremenski zahtjevno kod većeg broja pčelinjih zajednica, znatno opterećivanje pčela preradom sirupa, glavnina sirupa završava u saću koje je „kontaminirano“ za bilo kakva buduća vrcanja meda (u suprotnom prerađeni sirup vrcamo i prodajemo kao med!?!). Osobno smatram da, ako dobro vodimo pčelinjak, nema potrebe za prihranom sirupom. Praksa iz osobnog iskustva i korištenja šećernog sirupa zadnji puta prije više od dva desetljeća.“
